Jednačenje po mjestu tvorbe glasovna je promjena, kad se zajedno nađu dva glasa različita po mjestu tvorbe, oni se jednače tako da se prvi zamijeni svojim parnjakom koji je po tvorbi jednak drugome. Jednače se šumnici s, z, h i zvonačnik n.
Jednačenje suglasnika vrši se kada se ispred palatala (š, ž, č, ć, dž, đ, lj, nj i j) nađu suglasnici s i z, oni tada prelaze u svoje najsrodnije palatalne suglasnike š i ž:
Jednačenje suglasnika vrši se i kada se velar (jedrenik) h nađe ispred suglasnika č i ć, on tada prelazi u suglasnik š:
U zaporničkom se skupu hć ne bilježi jednačenje po mjestu tvorbe:
Jednačenje suglasnika vrši se i kada se dentalni nazal, nosnik n nađe ispred bilabijalnih okluziva, usnenika b i p; on tada prelazi u bilabijalni nazal, usnenik m:
Hrvatski pravopis jest fonološki (prije zvan i fonetski, glasovni, izgovorni, a sada i zvučni), kao i srpski i makedonski, to znači da se jednačenja (po zvučnosti i mjestu tvorbe) vrše u govoru i pisanju. Većina slavenskih jezika (poljski, češki, ruski, ukrajinski, slovački, slovenski, bugarski...) rabi morfonološki (prije često pogrešno zvan etimološki, korijenski; sada su u porabi još nazivi tvorbeni ili morfološki) pravopis, jednačenja se vrše samo u govoru, a ne vrše se u pisanju. U hrvatskome jeziku postoje određene iznimke kad se jednačenja ne vrše u pismu radi lakše jasnoće i određivanja korijena riječi.